Dok prosječni radnici Gradske uprave broje marke da sastave kraj s krajem, elita iz kabineta gradonačelnika Draška Stanivukovića ne zna šta će od silnih nula na platnim listama. I sve to, naravno, u ime „jednakosti“ i „brige za građane“.
Kada je Draško Stanivuković preuzeo fotelju gradonačelnika Banjaluke, sa sobom je donio obećanja o transparentnosti, racionalizaciji i pravdi za sve. Od tada pa do danas jedno je jasno: ako ste među njegovim najbližim saradnicima, pravda je itekako na vašoj strani, naročito ona finansijska.
U zemlji u kojoj većina ljudi s diplomom jedva pregura mjesec dana s prosječnom platom, gradski menadžeri, savjetnici, šefovi kabineta i slična ekipa (često s diplomama koje više liče na poklon bonove) primaju osnovice koje premašuju i 4.600 KM bruto. A to je samo početak, tu su još minuli rad, topli obroci i razne naknade za „otežane uslove rada“ (čitajte: sjedenje u klimatizovanim kancelarijama i lajkovanje gradonačelnikovih objava).
Poseban paradoks je u tome što su ove „visoko odgovorne“ funkcije izmišljene brzinom kojom se prosječnom Banjalučaninu smanjuje nula na računu. Stanivuković je još 2020. tvrdio da ima 200 radnika viška. Danas ih ima preko hiljadu. Očigledno je da se višak odnosi samo na one koji ne pripadaju „izabranima“.
U međuvremenu, obični radnici Gradske uprave i dalje čekaju na povećanje plata kao da čekaju voz koji nikad neće stići. Ali zato šef Kabineta Vladimira Grujića sada „krasi“ plata od 4.677 KM, dok gradski menadžer i arhitekta takođe uživaju u privilegijama koje bi posramile i neke ministre.
Upravo ti „najosposobljeniji“ kadrovi već su nagrađeni 360.000 KM iz budžeta, mimo redovnih plata i to za, pazite sad, „najsloženije poslove“. Nakon što je utvrđeno da je ta podjela nezakonita, Stanivuković je kažnjen sa 15.000 KM. Ali bez brige – kako je sam rekao, kaznu je platio „iz svog džepa“. Valjda iz onog džepa koji se redovno puni javnim sredstvima.
Grad polako, ali sigurno tone u dugove. Infrastruktura propada, projekti kasne, a raspoloženje građana sve je više na ivici – ali zato kabinetska svita uživa u životu kao u luksuznoj banji.
I tako, dok Stanivuković poziva na jednakost i „novu viziju grada“, izgleda da je viziju pronašao u ogledalu. A građani? Njima ostaje da se nadaju da će jednoga dana i oni dobiti priliku da postanu „stručni savjetnici“ – barem u mašti.
Jer u realnosti, Banjaluka sve više liči na privatnu firmu sa sjedištem u Gradskoj upravi, direktorom u bijeloj košulji i stotinama radnika koji tapkaju u mjestu dok onima iz vrha ni plafon nije granica.
