Većina javnih vrtića u Banjaluci danas neće raditi. Zbog štrajka. Gradonačelnik Draško Stanivuković tvrdi da u budžetu nema novca za povećanje plata vaspitačima. Ali, za modernu javnu rasvjetu, koja će koštati 35 miliona KM – ima.
I to nije sve: Banjaluka nema para ni za spasavanje gradske Toplane od zaplijene imovine, ni za Gradski olimpijski bazen, ni za rješavanje problema sa deponijom smeća, ni za “liječenje” drvoreda u alejama, iako se, čim dune jači vjetar, neko ogromno staro stablo sruši, pa samo pukom srećom niko još nije poginuo.
Ali, za modernu javnu rasvjetu – ima. Tako je odlučio Draško Stanivuković.
Iako je Skupština grada Banjaluka odlučila da gradonačelnik mora da obustavi sve radnje na provođenju postupka javne nabavke za izgradnju javne rasvjete po ESCO modelu, ističući da se radi o najštetnijem ugovoru u istoriji grada, Stanivuković je to ignorisao.
Ignorisao je i prigovore javnosti i stručnjaka i dodijelio firmi „Končar“ iz Hrvatske posao vrijedan 35 miliona maraka.
A možda će se, koliko sutra, ispostaviti da Banjaluka nema novaca ni za čišćenje snijega sa gradskih ulica, uostalom, vidjeli smo prošle zime šta se dešava čim padnu prve pahulje.
Ovo su samo hitni problemi koje u raštimovanom gradu valja rješavati sad i odmah.
Posebna priča su glavobolje sa kojima Banjaluka kuburi godinama, poput vodovoda, kanalizacije, manjka javnih vrtića i još izraženijeg manjka parking mjesta, te loše odbrane od poplava i nepostojanja prečistača otpadnih voda, zbog čega je Vrbas poznat kao najveća kanalizaciona cijev u regionu.
I kad se sve to ima u vidu, nameće se pitanje: zar je baš izgradnja javne rasvjete po ESCO modelu Banjaluci najpreča briga?
Ako ostavimo po strani vrlo legitimna pitanja, kako je cijena obnove javne rasvjete sa 13,4 miliona KM, kako je “procijenjeno” u idejnom projektu Gradske uprave, porasla na 35 miliona, zašto je siromašna Banjaluka taj posao povjerila mega uspješnom hrvatskom gigantu “Končar”, a ne nekoj domaćoj firmi, te da li je cijena realna ili je tender naštimovan…
Kada, dakle, ostavimo sve te osnovane sumnje po strani, ostaje temeljno pitanje: da li je baš rasvjeta Banjaluci – najpreča.
Recimo, dakle, da je sa tenderom sve OK, ali šta ćemo sa javnim interesom i sa prioritetima? Recimo, dakle, da su se čelnici u Gradskoj upravi “zabrojali”: mislili su, eto, da će javnu rasvjetu osavremeniti za 13 miliona, a ispostavilo se da će to izaći cijelih 35,4 miliona. Zašto nisu odustali?
Situacija u kojoj u gradu ne funkcionišu ni vrtići, ni toplana, a i odvoz smeća je, još uvijek, pod velikim znakom pitanja, grunuti tolike milione za modernu rasvjetu, zvuči kao da domaćin kupuje najnoviji “mercedes”, dok mu krov na kući prokišanjava.
Šta na sve ovo kažu analitičari, a o čemu svjedoče – cifre?
Krenimo od najprečeg, gorućeg problema: štrjka u vrtićima. Vaspitači, dakle, traže 20 % veće plate. I traže da se ta povišica “ovjeri” kolektivnim ugovorom. Stanivuković je to odbio. Kaže, ne može grad preuzeti takvu obavezu, pa zaposlenima u Centru za predškolsko nudi “privremeno rješenje” u vidu “stimulacije za naredna 2 mjeseca. Vaspitači su to odbili. Hoće trajnije rješenje.
A koliko bi to trajnije rješenje koštalo grad? Računica pokazuje da bi za povišicu vaspitačima bilo potrebno 280.000 KM mjesečno, ili 3,3 miliona godišnje. A to je 10 puta manje, nego “Končareva” rasvjeta.
Idemo dalje. Čitav problem sa vrtićima je nastao zbog toga što Banjaluka nema dovoljno javnih predškolskih ustanova, pa je to, da se ne lažemo, privatnicima otvorilo priliku da ostvare lijepu zaradu na čuvanju i vaspitavanju malih Banjalučana.
Od novca koji će, po svemu sudeći, biti utucan u modernu javnu rasvjetu, moglo se izgraditi 10 novih vrtića.
Dobro, nećemo sav gradski kapital u vrtiće. Eno nam Toplane, guši se u dugovima. Ona stara gradska Toplana, koja je, prezadužena, gurnuta u stranu kad je, po principu javno – privatnog partnerstva osnovano novo preduzeće “Eko toplane”, još uvijek je itekako bitna za gradskog grijanje.
Jer, fensi “Eko toplane”, ustvari, koriste infrastrukturu stare Toplane. A od te stare Toplane IRB RS traži, u izvršnom postupku, naplatu kredita od 8,3 miliona KM.
I šta se dešava? Daleko od očiju javnosti održan je sastanak predstavnika Grada i IRB RS, da se vidi šta i kako dalje. Saradnici Draška Stanivukovića su na tom sastanku, kako saznaje Srpskainfo, rekli samo jedno: Grad nema para. Ni za isplatu kamata, o glavnici da ne govorimo.
Radi se, dakle, o 8,3 miliona KM, što je tek četvrtina iznosa koji će biti isplaćen “Končaru” za “modernu javnu rasvjetu”.
Idemo dalje. Za otvaranje Gradskog olimpijskog bazena, koji je zbog dugova Javnog preduzeća “Akvana”, zatvoren, potrebno je po jednoj računici 1,2 miliona KM, a po drugoj samo 430.000 KM. U svakom slučaju, mnogo, mnogo manje, nego što je predviđeno za “modernu javnu rasvjetu”.
Kad je u pitanju regionalna deponija u Ramićima, problem je samo privremeno rješen obustavom izvršnog postupka, u kojem je preduzeće “Čistoća”, u većinskom vlasništvu Mladena Milanovića Kaje, trebalo da “uđe u posjed” zemljišta na kojem se deponija nalazi.
Mada Milanović trži tri puta više, procjenjuje se da zemljište deponije vrijedi oko 10 miliona KM. Ali, deponija u Ramićima je na izmaku i može potrajti još koju godinu. A stručnajci procjenjuju da bi preselenje deponije na novu lokaciju koštalo otprilike istih tih 10 miliona. Dakle 3 i po puta manje od “moderne javne rasvjete”.
Kad je u pitanju obnova drvoreda, cifra je mizerna: stručnjaci vele da bi 100.000 KM godišnje bilo “puna šaka brade”.
I tako dalje.
Evo računice koju je izvela ekipa Srpskainfo. Kad bi gradonačelnik odustao od svoje misije prosvjetljenja Banjaluke, grad bi mogao: potpisati kolektivni ugovor sa vaspitačima i prekinuti štrajk u vrtićima, otvoriti Gradski olimpijski bazen, izgraditi najmanje 3 javna vrtića, platiti obnovu drvoreda, riješiti dugove Toplane, i početi, ali ozbiljno početi, rješavanje problema deponije.
Moglo bi se, možda, uz malo dobre volje, poraditi i na vodovodu i kanalizaciji, jer, podsjećamo, u nekim naseljima nestaje vode čim dođu ljetne suše, neka banjalučka sela ni danas nemaju vodovod, a čak 60 % Banjaluke nema kanalizaciju.
Čemu onda uporno insistiranje na “modernoj javnoj rasvjeti”?
Politička analitičarka Tanja Topić kaže Banjaluka je u mnogim oblastima stanju raspadanja, ali upravo na životu u ovom gradu možemo vidjeti kako izgleda raskorak između riječi i djela.
– Sigurno se mnogi Banjalučani sada pitaju da li su to ta Djela za koja su glasali: raspad parking sistema, odvoza smeća, održavanja čistoće i grijanja, plus saga sa Gradskim olimpijskim bazenom- kaže Tanja Topić za Srspkainfo.
Pita se šta će Banjaluka dobiti raskošnom rasvjetom.
– Moći će ta rasvjeta u punom sjaju osvijetliti rupe na gradskim putevima, kontejnere pretrpane smećem, kartonske kutije koje zatrpavaju glavnu ulicu, a sasvim sigurno za polovinu ove famozne sume mogli su biti riješeni svi ovi problemi u kojima se Banjaluka guši– kaže Tanja Topić.
Ali, dodaje naša sagovornica, građani ne znaju šta im treba, to “gradski oci” mnogo bolje vide.
– Njihovo oko gleda dalekosžnije, oni misle dugoročnije, jer oni su stvarni život su prenijeli u virtuelni prostor. A tamo sve sija od sjaja, raskoši i filtriranih lica, tako da je luksuz i glamur satkan u ovaj višemilionski tender preko leđa siromašnih, ojadjenih građana. Ako je građanima to dobro, onda su kritike medija suvišne – zaključuje Tanja Topić.
Srđan Traljić, portparol “Transparency Internationala” u BiH, kaže da je, kad su tenderi u pitanju, glavni problem to što u postupku javnih nabavki nema mehanizma za zaštitu javnog interesa.
– Ako je posao u vezi sa gradskom rasvjetom u Banjaluici, štetan po javni interes, kao i u brojnim drugim slučajevima, taj interes nema ko da štiti. U samom zakonu postoje brojne mogućnosti da naručilc tender dodijeli kome god hoće. Dakle, sistem je postavljen tako da, ukoliko vas neki nezadovoljni ponuđač ne zaustavi žalbom, vas zapravo niko ne može da zaustavi. Jer, dok to dođe do Tužilaštva, dok se dokaže neka zloupotreba, šteta po javni interes već nastane i tu štetu niko ne može da nadoknadi – ocjenjuje Traljić.
Dakle, narodski rečeno, kad prođe baba s kolačima, prošao je i voz za zaštitu javnog interesa.
Što se tiče opravdanosti trošenja ovolikog novca, u situaciji kada se grad suočava sa brojnim problemima, dodaje Traljić, ista pitanja je TI u BiH postavljao i prethodnih godina, kad su desetine miliona maraka potrošene na izgradnju teniskih terena, i to bez tendera i javnog nadmetanja.
– Nažalost, s obzirom na potpuni haos koji godinama imamo u Banjaluci, zbog odnosa gradonačelnika i skupštinske većine, ne znamo zaista šta je posljedica stvarnog nedostatka sredstava, a šta neusvajanja budžeta. U svakom slučaju, potrebno je posložiti prioritete, jer kapitalne investicije, kakve god bile, svakako ne mogu imati prednost nad osnovnim funkcijama koje grad treba da obavlja – zaključuje Srđan Traljić.
