Kada je počela izgradnja azila za pse u Banjaluci, predstavljen je ambiciozan plan – savremeni objekat po uzoru na slične centre u regionu, mjesto gdje će napuštene životinje imati dostojne uslove. Danas, šest godina kasnije, taj plan postoji samo na papiru. Ništa nije urađeno.
Posljednjih pola godine, volonteri su sami skupljali novac kako bi obezbijedili hranu i osnovnu veterinarsku zaštitu, jer Grad Banjaluka nijednom nije raspisao konkurs za angažovanje veterinarske službe.
Juče se pojavila sumnja da je među psima u azilu na Manjači izbila epidemija parvo virusa – bolesti koja je u većini slučajeva smrtonosna i izuzetno zarazna. Danas, tamo nema ni radnika. Nema obećanog ispusta, nema uslova, nema odgovora.
Grad koji se ponosi budžetom od nekoliko stotina miliona maraka, nije našao način da riješi jedan od osnovnih humanih problema. Sve je ostalo na obećanjima.
