Na potezu od Kampusa do kružnog toka kod Lesnine, tačno 39 sadnica drveća se osušilo. I to ne zbog nekog nevremena, već jednostavno – jer ih niko nije zalivao.
Dok se voda iz cisterni troši za punjenje vještačkog jezera i zalivanje parka bez ijednog drveta, nove sadnice po gradu ostaju bez osnovne njege. Pa se tako suše, redom. Iako su posađene da bi Banjaluka bila zelenija i ljepša, završile su kao još jedan pokazatelj nebrige gradske uprave.
Ovo nije samo pitanje izgleda grada, već i konkretna šteta – i ekonomska i ekološka. Svaka sadnica košta, a još više vrijedi za životnu sredinu. Ako se već ulaže u sadnju, zar nije logično da se te sadnice i održavaju?
Dok se grad sve više puni zgradama i betonom, zelenila je sve manje. Ako Banjaluka zaista želi da zadrži epitet „grad zelenila“, onda se to mora i dokazati – ne samo pričama i projektima za slikanje, nego radom na terenu.
Bez zalivanja nema ni drveća. A bez drveća – nema ni zdravog i prijatnog grada za život.
