Rijeka Sapna je nedavno osvanula crvena, a zagađenje je izazvalo pomor ribe. Samo 6 mjeseci ranije na sličan način je zagađena Drina. Za oba incidenta odgovorna je ista firma, koja se predstavlja se kao ekološki odgovorna kompanija koja poštuje najviše standarde zaštite prirode.
Zvornička “Alumina”, koja je u januaru zagadila Drinu, u međuvremenu je promijenila vlasničku strukturu i ime u “Nova Alumina”, ali poslovni model očigledno nije promijenjen.
Nije promijenjen ni odnos vlasti i inspekcijskih organa prema beskrupuloznim zagađivačima.
Sve su prilike da “odgovorna kompanija” nije odgovarala za zagađenje rijeka i pomor ribe, a ako i jeste sankcionisana, to je urađeno u tajnosti, jer o tome nije obaviješteno ni nadležno ministarstvo, ni javnost.
Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS, na upit Srpskainfo odgovara da u njihovoj nadležnosti nije da vrše istragu niti da kažnjavaju: to je posao Republičke uprave za inspekcijske poslova, tačnije vodne i ekološke inspekcije.
Ove inspekcije se nisu “pohvalile” da su kaznile “Aluminu” zbog incidenta sa Drinom, niti da ovde istragu o nedavnom zagađenju Sapne, koje je prouzrokovano, najvjerovatnije, ispuštanjem čestica boksita u rijeku.
Poznavaoci ekoloških prilika tvrde da je pitanje da li su inspektori uopšte izašli na teren.
Iz Ministarstva tvrde da su uradili što je do njih.
– S obzirom na incident u pogledu ispuštanja mulja, odmah po saznanju za nastalu situaciju, za koju smo obaviješteni putem anonimne elektronske pošte, Ministarstvo je zatražilo hitno postupanje Republičke uprave za inspekcijske poslova. Konkretno zatraženo je utvrđivanje činjeničnog stanja i preduzimanje aktivnosti iz nadležnosti Republičke uprave za inspekcijske poslova – navode iz Ministarstva za za prostorno uređenje, građevinarstvo I ekologiju RS.
Dodaju da su, u skladu sa Zakonom o zaštiti životne sredine, “Novoj Alumini” izdali ekološku dozvolu sa, kako navode, “jasno utvrđenim mjerama zaštite životne sredine”.
Navedeni zakon sadrži i prekršajne odredbe i propisuje građansku odgovornost za štetu nanesenu životnoj sredini.
Po tom zakonu, “zagađivač je odgovoran za štetu nanesenu životnoj sredini i prostoru i snosi troškove procjene štete i njenog uklanjanja”.
Propisane su kazne od 1.000 do 20.000 KM, ali ekolozi tvrde da te sankcije, u stvarnom životu, ne štite rijeke, vazduh, zemlju i šume od moćnih i bezobzirnih zagađivača.
Prvo, zato što su te kazne minorne u odnosu na štetu, i drugo što se i takve, mizerne kazne, rijetko izriču.
Vladimir Topić, ekspert za zaštitu prirode i koordinator programa energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu Banjaluka, ističe da su primjeri ispuštanja crvenog mulja u Sapnu i Drinu jasan pokazatelj nebrige za prirodu.
– Nedovoljno se ulaže u tu oblast zaštite i ne postoji volja da do ovakvih stvari ne dolazi i da se posljedice adekvatno saniraju. Inspekcije, izgleda, ne žele da se efikasno bave ovim problemom, inače se incidenti ne bi ponavljali svakih nekoliko mjeseci – poručuje Topić.
– Nije opravdano forsirati rudarske projekte na Majevici, Jezeru i Ozrenu kada je jasno da naše institucije nisu u stanju da adekvatno kontrolišu ni već postojeće rudnike, niti da saniraju posljedice zagađenja – zaključio je Vladimir Topić.
Anes Podić, predsjednik NVO “Eko akcija” sa sjedištem u Sarajevu, kaže da zagađivanje prirode u cijeloj BiH, faktički, nekažnjivo.
– U Federaciji BiH je još 2014. godine promijenjen je Zakon o prekršajima i propisano je da kazne mogu ići do 400.000 KM. Iako su svi drugi zakoni trebalo da budu usklađeni sa ovim zakonom u roku od 6 mjeseci, to se nije desilo. Tako u oblasti zaštite okoline i dalje imamo simbolične kazne – kaže Podić.
On je nave slučaj “kažnjavanja” čeličane “Arcelor Mital” u Zenici.
– “Arcelor Mital” je godinama najveći zagađivač u Zenici i onda mu u jednoj godini inspekcije naplate kazne u iznosu od nekoliko hiljada maraka. Seoski granap, koji ne izvjesi grb BiH, rizikuje da dobije veću kaznu – kaže Podić.
